Medvednica i ljudi

Medvednica je izuzetno rijedak primjer ulaska parka prirode u glavni grad. To je prostor u kojem se prirodne i kulturno povijesne vrijednosti međusobno isprepliću i uvjetuju. Ta velika, blagotvorna planina stanovnicima grada bila je drvo, ugljen, sol, kamen, srebro i voda i mlin… i uopće, izvor života i zaštita!

Suživot Medvednice i ljudi možemo pratiti od prapovijesti pa sve do današnjih dana. Brojni izvori i potoci, šume, gorske livade, divljač i plodna polja u nižim predjelima od najranijih su dana ponukali čovjeka da ovdje gradi svoja naselja. Prvi tragovi čovjeka na Medvednici pojavljuju se prije oko 45000 godina, kada su neandertalski lovci obitavali u špilji Veternici, a ostaci materijalne baštine dokazuju kontinuiranu prisutnost čovjeka na planini i u njezinu podnožju sve do danas o čemu svjedoče i mnogi arheološki lokaliteti od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka.

Medvedničke su šume oduvijek bile iznimno važne za život njezinih ljudi. Još je i danas poznata narodna zagonetka: U proljeće te odmaram, ljeti te hladim, jeseni te hranim, a zimi te grijem. Tu su ljudi sakupljali drva za ogrjev, točno znajući koje drvo najbolje gori, a od kojeg je najbolje praviti ugljen; u proljeće su sakupljali mlade izdanke zeljastih biljaka pune vitamina toliko potrebnih nakon dugih zima, ljeti šumske jagode, kupine, maline i borovnice, a u jesen gljive i izdašne plodove kestena, šipka, lješnjaka, drenjine…

Priče iz začarane šume

U ne tako davna vremena, ljudi i priroda živjeli su u puno bliskijem suživotu nego danas. Drevna znanja i vjerovanja o prirodi i njezinim čudesnim bićima prenosila su se s koljena na koljeno, a te su priče najčešće bile vezane upravo uz kraj u kojem su ljudi živjeli, koji im je bio poznat i blizak. Iako se način života u posljednjih pedesetak godina jako promijenio i ljudi su se sa svojim djelatnostima više okrenuli k nizini, Medvednica je sa svojim pričama i dalje ostala neodvojivim dijelom njihove stvarnosti. Stariji ljudi još uvijek često prepričavaju priče i legende, zgode i nezgode koje su u planini snašle njih ili njihove rođake i poznanike. Česte su priče o medvedničkim coprnicama, vilama i vilinskim špiljama, tajanstvenim krjesovima koji bi se sami od sebe palili i gasili usred planine, začaranim biljkama, životinjama i zmijskim rupama, blagu zakopanom pod drevnim gradinama poznatih i nepoznatih vladara i vladarica…Te su priče nezaobilazni dio identiteta naše planine pa su mnoge od njih ostale utkane u medvedničke toponime te u sjećanja mještana podsljemeskih sela i naselja.

Oduvijek su ljudi u šumsko carstvo ulazili s oprezom i strahopoštovanjem, jer su vjerovali da u njemu žive mnoga čarobna bića, dobronamjerna prema onima koji poštuju njihov svijet, a nemilosrdna prema onima koji ga ne poznaju ili na bilo koji način oskvrnjuju. Posebno su čarobnima smatrane hrastove šume u kojima rastu zvončići bilo koje vrste, jer svi zvonasti cvjetovi svojim zvonom privlače vile. U rano proljeće, kada snijeg počinje kopnjeti, bude se i vilenjaci iz zimskoga sna i rađaju novi iz netom otvorenih kapica zvončića. Cvijeće čuva ta krhka bića svojim opojnim mirisom koji noću zaziva čudne snove i vizije, a čovjeka baca u vrlo dubok san, pa je najbolje u doba nicanja zvončića kloniti se šuma i ne zadržavati se pod hrastovim krošnjama.

Mnogi su darovi kojima su vile darivale kraj u kojem su živjele i ljude koji su ih poštovali i razumjeli. Za suhih su ljeta znale dozvati kišu, a siromasima bi ostavljale hranu na pragu, dok teška vremena ne prođu. Posebno su brižne bile prema djeci koja bi ostala siročad, pa bi ih često naučile vilinski jezik i otkrivale im tajne svojega svijeta. Vrtovi i voćnjaci koje bi noću pohodile i u njima se gostile, uvijek su davali dovoljno plodova i za ljude i za vilinska bića, a ako bi ih netko iz svog vrta potjerao, nikada mu više vrt ne bi obilno rodio.

Vjerovali ovim pričama ili ne, nemojte u medvedničkim šumama brati proljetnice koje često imaju oblik zvončića. Iako se ponekad čini da ih je neiscrpno mnogo, te su biljčice ugrožene, a mnoge od njih su i zakonom zaštićene, te vam osim vilinske kletve, mogu donijeti i zakonsku kaznu.

Dvorac Medvedgrad

Legenda o Crnoj Kraljici

U davna vremena, na Medvedgradu je živjela nesretna mlada kraljica, koju su još kao djevojčicu udali za moćnog ugarskoga cara Sigismunda. Bila je vrlo lijepa, ali strašno okrutna. Imala je dugu crnu kosu, jahala je divljeg crnog vranca i stalno nosila crnu odjeću, a najbolji joj je prijatelj bio zli crni gavran moćnog kljuna i sjajnoga perja, koji bi silno nasrnuo na svakoga toko se kraljici zamjerio, iskopao mu oči i jako ga izranjavao oštrim kandžama. Zbog sve te tame koja joj je okruživala tijelo, ali i dušu, narod ju je prozvao Crnom Kraljicom, a o njoj i danas u podsljemenskim selima kruže strašne priče. Zatočena u preranom braku s moćnim kraljem i njegovim utvrđenim dvorcima, mlada se kraljica rano počela baviti astrologijom i alkemijom, a navodno je bila u vezi i s transilvanijskim grofom Vladom Drakulom i postala vampirica.

Svojem je mužu zadavala mnoge probleme zbog brojnih ljubavnika, koje je navodno bacala s najviše kule kada bi ih se zasitila. Njezino je ime vezano uz mračne političke spletke i izrazito nasilnu obitelj.

Ipak, od svih medvedgradskih vladara, najdulje će u sjećanju naroda ostati ta ista mitska Crna Kraljica, koja je, navodno, da spasi svoje blago od turskoga napada, vragu dala i sebe i Medvedgrad!

Iako je kasnije požalila svoje riječi i željela razvrgnuti kobni ugovor, kao što u legendama već biva, vraga je gotovo nemoguće prevariti! Tako je nesretna Crna Kraljica umrla 1451. godine, pokošena kugom, srednjovjekovnom “crnom smrti”. Ali zbog vražjeg prokletstva ni su smrti nije našla svoj mir – pretvorila se u zmijski kraljicu, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je ono još uvijek zakopano u negdje na Medvedgradu i nijedna pustolovna ekspedicija, kao ni pljačkaški pohod, nisu ga uspjeli pronaći.

Program obilaska

Susret s lokalnim vodičem na dogovorenom mjestu u Zagrebu, prijevoz do početne točke obilaska Parka Prirode Medvednica te susret sa stručnim vodičem kroz Park. Šetnja kroz šumu do Rudnika Zrinski uz tumačenje flore, faune , geologije klimatskih uvjeta , etnografske baštine Medvednice te interesantna priča o po veličini šestoj špilji u Hrvatskoj – Veternici, u kojoj su svoje tragove ostavile neke davno izumrle životinje : špiljski lav, leopard, špiljska hijena, nosorog, pragovedo i golemi jelen. Obilazak tajanstvenog podzemlja Medvednice -Rudnika Zrinski, koji je proglašen zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske , u trajanju 30-tak minuta. Kratko predstavljanje ekoloških projekata zaštite Medvednice tijekom spuštanja kroz šumu do srednjovjekovnog dvorca bogate povijesti- Medvedgrad. Obilazak u trajanju 40 minuta, posjet Muzeju, slike Zagreba iz točke ovog prekrasnog vidikovca. Po završetku povratak u Zagreb.

Uputa za posjetitelje PP Medvednica :

ponijeti dovoljno toplu, slojevitu odjeću i sportsku obuću. Tijekom posjete rudniku za sve posjetitelje osigurane su kacige. Temperatura u rudniku kreće se oko 12 Celzijevih stupnjeva. Ne preporučuje se ulazak u podzemne prostorije osobama s klaustrofobijom.

Vrijeme trajanja izleta: do 4 sata